Današnje evanđelje otpočinje ovim riječima: “U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona.”
Ovaj put ostavimo po strani Sotonu i njegove napasti; usredotočimo se samo na polaznu rečenicu: “Duh nagna Isusa u pustinju”. Ona sadrži jedan važan poziv na početku Korizme. Isus je poslušan poticajima Duha Svetoga, povlači se u pustinju gdje ostaje četrdeset dana, posteći, moleći i boreći se. I sve to u dubokoj samoći i tišini.
Mnogobrojni su se ljudi i žene kroz povijest Crkve odlučivali nasljedovati Isusa koji se povlači u pustinju. Ali, poziv da se nasljeduje Isusa u pustinji nije bio upućen samo monasima i eremitima. Upućen je svima iako na drugačije načine. Monasi i eremiti su izabirali određeni prostor pustinje, mi bi trebali izabrati u najmanju ruku vrijeme pustinje. Provesti jedno vrijeme pustinje znači iskusiti bar malo samoće i tišine oko nas, ponovno pronaći put do našega srca, izmaći se buci i izvanjskoj jurnjavi, kako bi ušli u doticaj s najdubljim izvorima svoga bića, sa Bogom.
Ovo je pozitivno značenje pustinje već prisutno u Bibliji. Primjerice, kada Bog, govoreći o svom narodu kao o nekoj zaručnici, kaže: “Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit” srcu” (Hoš 2,16). Samoću biramo ne kako bi smo mogli biti sami nego kako bismo mogli biti u što prisnijem odnosu s onim s kim želimo biti, a redovite nam životne okolnosti to ili ne dopuštaju ili otežavaju.
Korizma je prigoda koju Crkva nudi svima, bez razlike, kako bi proveli vrijeme pustinje u samoj sredini u kojoj žive, bez potrebe da se povlače na samotna mjesta. Ako se dobro proživi to vrijeme, ono postaje jedna vrsta lijeka za čišćenje od zatrovanosti duše. Naime, ne postoji na zemlji samo zatrovanost ugljičnim dioksidom; postoji i zatrovanost od pretjerane buke i svjetla. Svi smo pomalo opijeni galamom. Nisu samo vjernici oni koji osjećaju potrebu za vremenom sabranosti i samoće, nego svaka osoba koja je svjesna da ima duha, dušu, ili u najmanju ruku slobodu koju je potrebno čuvati i braniti. Duh, također, ima pravo na praznike!
Čovjek šalje svemirske sonde sve do granica sunčevog sustava, ali mu veoma često ostaje nepoznato ono što je u samom njegovom srcu. Riječi: bijeg, razanoda i zabava označavaju izlazak iz samoga sebe, izmicanje vlastitoj stvarnosti. Postoje razni spektakli “bijega” (Na televiziji ih je prava lavina), postoji isto tako i literatura “bijega”. Znakovito je da se na engleskom jeziku, ta vrsta “bijega” se naziva fiction, fikcija. Sve nam je draže živjeti u fikciji nego li u stvarnosti (npr. Hari Poter za djecu).
Mladi su više izloženi ovom opijanju galamom. “Navalite poslove na taj svijet: –govorio je faraon svojim nadglednicima – neka rade, da ne obraćaju pažnje klevetama!” (usp. Izl 5,9). “Faraoni” našega vremena na prešutan, ali na ništa manje odlučan, način govore: “Navalite galamu na mlade, neka ogluše od nje, na način da više ne razmišljaju, da sami ne odlučuju nego da se povode modom, da kupuju ono što mi želimo, da troše robu koju im mi nudimo”. Nije li velika većina današnjih reklama vođena upravo ovom logikom?!
Što napraviti? Iako ne možemo poći u pustinju, potrebno je ipak učiniti bar malo pustinje u nama samima. Kako? Kršćanska nam tradicija daje odgovor sa jednom riječju: post. Samo što postoje razne vrste postova. Nekada se pod riječju post podrazumijevalo samo odricanje u jelu i od mesa. Taj post od jela još uvijek ima svoju vrijednost i uvelike ga se preporuča, s time da ga se čini u duhu žrtve kako bi se mrtvila proždrljivost te kako bi ostalo nešto više onoga što možemo podijeliti s onima koji su gladni, a ne samo da održimo tjelesnu liniju.
Ipak, to danas nije najnužniji post. Puno potrebniji od posta od hrane jest post od buke, galame i prije svega od raznih prizora i slika. Preko televizije, tiska i sredine koja nas okružuje, dopuštamo da našu nutrinu zapljuskuje gomila slika i prizora. Mnogi su od njih nezdravi, povezani s nasiljem i zloćom te podražavaju najniže instinkte koje nosimo sebi. Izrađeni su s izričitom nakanom da zavode gledatelje. Možda je najgore to što nam daju jednu krivu predodžbu o stvarnosti. Nastoje nas uvjeriti da nam život mora omogućiti sve ono što nam reklame nude.
Ako u sebi ne stvorimo jednu vrstu filtra ili brane, u kratko vrijeme ćemo svesti našu maštu i našu dušu na jednu vrstu smetlišta. Iskvareni i nečisti prizori ne umiru čim prispiju u našu nutrinu nego u njoj dodatno uzavru. Snažno nas potiču da ih nasljedujemo, uvjetujući na strašan način našu slobodu. Iako na posebno izazovan način djeluju na omladinu, ni ostali toga nisu pošteđeni.
Kada u nekim mediteranskim zemljama puše južni vjetar pun pijeska iz Sahare, ljudi zatvore prozore na kućama, jer bi im inače u malo vremena sve stvari u kući prekrila prašina. Potrebno je nadzirati i ono što puštamo da u nas uđe preko naših očiju. Jednom je neki čovjek jednom svećeniku predbacio slijedeće: “Nije li sam Bog stvorio oči da gledaju sve ono lijepo što ima na svijetu?”. “Da, odgovorio mu je svećenik, ali isti Bog koji mu je stvorio oči da gledaju, stvorio je isto tako i kapke da ih može zatvoriti! A znao je što čini”.
Još jedan od mogućih postova, koje možemo prakticirati u Korizmi, jest post od grubih riječi. Sveti Pavao preporuča: “Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima” (Ef 4,29).
Jedne se je godine na početku Korizme jedna zajednica vjernika laika pitala: koje zajedničko djelo učiniti kako bi posvetili ovo vrijeme? Odmah su morali isključiti post od jela, jer su neke žene među njima bile trudne ili imale dojenčad. Onda su odlučili a će kao plan za Korizmu uzeti ove Pavlove riječi i postiti od grubih riječi. Svatko je od njih napisao ovu Pavlovu rečenicu i postavio je na vidno mjesto u kući. I bila je to za njih blagoslovljena Korizma.
Grube riječi nisu samo proste riječi; nego i oštre i negativne riječi koje sustavno iznose na svjetlo negativne stvari o bližnjemu, kao i riječi kritike i podrugivanja. U životu obitelji ili neke zajednice, ove riječi imaju moć zatvoriti osobu u samu sebe, zamrznuti je, stvoriti u njoj gorčinu i zlovolju. One doslovno “umrtvljuju”, to jest ubijaju. Sveti je Jakov govorio da je jezik pun smrtonosnog otrova; s njime možemo blagoslivljati Boga ili proklinjati, uskrisiti svoga brata ili ga ubiti. Jedna riječ može nanijeti više zla nego li fizički udarac.
Neka Duh koji je “Isusa nagnao u pustinju” i nas povede u pustinju, neka nam pomogne u borbi protiv zla i pripremi nas kako bismo obnovljeni mogli proslaviti Uskrs. Amen.